U zemlji što sanja o predanju starih,
posadih srce da pusti korenje.
Iz svoje utrobe voljno podarih
hranu za testu što čuva semenje.
Krv zaliva brazde, a zemlja je pije,
opija se verom što drhti od sile.
Pod ispucalim tlom koren se vije
ka ponoru gde su se sumnje skrile.
U zoru sam meso sa kosti skidala,
da nahranim pupoljke, krhke i slepe.
Stidljivo su rasli, dok sam ih vidala,
u snu, među korovom kobi svirepe.
Kroz prste sam sejala promrzle nade,
moleći korenje da preživi zimu.
Al’ neplodno tlo je, ne videviši jade,
zakopalo slabašnu šansu u inju.
Cvetovi padoše, tiho, bez svedoka,
uvenuše kao reč zapela u grlu.
Niko ne ču kad se zatrese visoka
tišina zalud zdušno dojena krvlju.
Sad vetrovi lome spomenike trule
i kiše brišu sadnik starih nada.
U toj pustinji kao sni su se rasule
mrtve latice najlepše pre pada.
Sedim još uvek, kraj groba od lišća,
ne puštam iz šaka taj pepeo raja.
Za hibris što verovah kazna je višnja:
da čuvam mrtvu baštu do samoga kraja.
Kad zemlja proguta pepeo mog tela
i kosti postanu koren mrtvog cveta,
ostaće mit o duši što je svela
udahnuvši pustoši napuštenog sveta.
